ponedjeljak, 26.10.2009.
Crno pero
Iako vrijeme konstantno prolazi,pitamo se kada će sve završiti.I kada osjetimo da negdje trebamo biti,a znamo da je vrijeme da sve završi, shvatimo koliko bi trebali cijeniti to što trenutak traje uopće.Živiš za nešto,ne,misliš da živiš za nešto,a onda te pretekne „mala“ stvar zvana prolaznost i sve se mijenja.I onda shvaćaš da nikada zapravo nisi živio za to nešto,nego za put koji si morao prijeći da bi došao do toga,a sad kada si došao,više nije važno.Ono što ti na kraju nedostaje jest taj put koji si prolazio i kroz koji si se smijao i plakao,kroz koji nikada nisi išao sam…I tek sada,kad je došao kraj tome putu,ti shvaćaš koliko voliš i koliko si to trebao pokazati prije nego što su se promijene počele događati,prije nego što je prekasno došlo…No,sve je u redu,jer oni znaju i oni osjećaju isto! I njihova duša čezne negdje sada i oni znaju,sve znaju i sve razumiju.Ali nisu tu…A može li uopće jedan hvala objasniti što osjećaš? Pa i jedan „volim te“ nije dovoljan da objasni onozemaljske osjećaje koji su u nama i ne samo u nama,nego u cijelom svemiru jer takvi osjećaji sežu daleko i duboko u prostor.Demon si,a opet si anđeo,jer što je anđeo nego jedna strana kojoj fali druga?Što je demon nego jedna strana kojoj fali druga?Snađi se ti sada u ovome svijetu!
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 23:36 -
utorak, 29.09.2009.
Stranac
U tramvaju ću stajati pokraj potpunog stranca i iz crta lica mu iščitati osjećaje koji ga prožimaju, poticaje koji su doveli do tih osjećaja i posljedice koje će uskoro slijediti….Ne trebam znati što mu se točno dogodilo da bih znala da mu se događa.Ipak,svima nam je isto kada imamo problema u životu,koliko god oni bili mali ili veliki. Lagano ću svojom znatiželjom ulaziti u njegov mali svijet,a on to neće ni primijetiti. Bit ću na sekundu,dvije, slučajni promatrač.prolaznik u njegovom životu kojeg nikada neće biti svjestan. Promatrat ću kako se češe po nosu, gleda na sat, mršti se, diže pogled i gleda kroz prozor (kao da ne zna već svaki detalj ulice na pamet pošto se svaki dan vozi istim smjerom do kuće).Onda se počinjem pitati ima li obitelji tamo gdje se vraća,ima li možda posao, je li sretan poslom koji radi, ima li djece i kako on uopće vidi sebe? Osjeća li se dobro u svojoj koži ili misli da je u nečemu gadno pogriješio dok je koračao kroz život.Zašto se to počinjem pitati? Zato što se pokušavam staviti u njegove cipele i shvatiti njegovo stanje. Postavljam si pitanje: što da sam ja stvarno on? Bih li me onda bilo briga je li taj čovjek sretan? Naravno da bih,ipak bi se radilo o meni.Jednoga dana će možda netko mene promatrati u tramvaju kako se mrštim gledajući u mobitel,ili kako zurim kroz prozor udubljena u svoje misli.Ta će se osoba možda pitati tko sam ja,kako se osjećam,jesam li sretna,toj će osobi tada biti važno da to zna,jer će se nadati da,ako ikada bude u mojoj poziciji,da to bude bar donekle ono što je željela.Ponekad osjetimo potrebu da se pitamo kako je drugim ljudima i uvidjevši da im je loše, pokušavamo staviti dio tereta na sebe.Tako se nadamo da smo im situaciju učinili bar malo lakšom,jer kada će nama biti loše,trebat će nam netko tko će misliti na nas i pokušati nas osloboditi tereta za taj mali dio.
- 23:42 -
petak, 11.09.2009.
Anđeli su krivci!
Kako su samo znali,ti krilati prokletnici da se može i pasti! A tko visoko leti,nisko i pada, pa onda možemo sa uvjerenjem reći da su anđeli krivi za sve!Naša žudnja da posegnemo u to plavo veliko nebo koje se prelijeva iznad nas izgleda nam tako besmisleno i beznačajno,jer tko je još uspio doseći dalje od mjeseca?Dragi moji,sve je to varljiva slika koju nam pokazuju kako bi nas lagano provocirali i dirali u naše duše,kojom bi nam rekli: „Evo nas!Tu smo!Dođite nam i pridružite se!“ No čim bi pohitali u zrak da obujmimo to plavetnilo svojim rukama,da obgrlimo tu prekrasnu sliku koja nas podsjeća na umjetničko djelo,našli bi se u svemiru,u jednoj beskonačnosti kojoj ni sami ne znamo kraja i koju nismo očekivali dok smo gledali u skupove oblaka koji nas podsjećaju na anđeoska krila! I tako se pastir zaljubio u vilu.Nebo je jedan prostor puno dalji od našeg dosega i bez obzira što ga vidimo,što gledamo njegove baršunaste prilike svaki dan,uvijek ćemo,posežući za njim proći samo kroz njega na neku drugu stranu.Jer nebo,koliko god bilo ovdje i koliko god ga naše bistre uporne oči mogle vidjeti,samo posjećuje naš prostor,samo ga provjerava i pojavljuje se u njemu kako bi nas u trenutku podsjetilo što smo to izgubili,odnosno gdje nam nikada nije bilo mjesto,a za čime ćemo uvijek žudjeti jer bića smo koja se ne odriču žudnje.I zato,ako slučajno ikada ugledate jednog anđela na nebu kako se prikrada nadajući se da je nezamijećen od bijednih smrtnika,pustite neka to i dalje misli,i krenite svojim putem jer znatiželja je ubila mačku. 
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
http://www.youtube.com/watch?v=zXNyvvanLK4
- 19:14 -
petak, 28.08.2009.
Divljina koju ne možemo izbjeći
Duboke džungle koje su danas već velika rijetkost,prava su ljepota prirode,prava divljina u kojoj malo tko može preživjeti jer osim mede kojeg možemo susresti ili pokoji čopor vukova,tamo postoje mnoge čestice s kojima se ne susrećemo svaki dan.Bez nezaustavljivog kretanja (koje je nemoguće izvesti pošto smo ljudska bića) možemo lako oboljeti i umrijeti.Ali pošto je naša majčica priroda ipak zaključila da je ona ta koja nas je stvorila,nije nam dopustila da baš sve preuzmemo u svoje ruke. Koliko god to izbjegavali,divljina nam je u prirodi,pa bez obzira što smo se mi civilizirali i odvojili od te divljine,ona se nije odvojila od nas.Danas će netko reći : „Postali smo civilizirana zajednica koja poštuje određene zakone i tako štiti ljudska prava jer svatko ima pravo biti slobodan i osiguran, bla,bla,bla….“
Tako bar naša zajednica izgleda izvana.No svi mi već jako dobro znamo da nije tako. Cilj svakog čovjeka u današnjici je preživljavanje.Ne život nego preživljavanje.Život se odigrava u kratkim trenucima sreće koje doživljavamo,a koji prolaze velikom brzinom,te se opet vraćamo na preživljavanje. Baš kao što Viktoria Faust (čije knjige čitam) kaže: „Život je partija pokera,a karte se nepravedno dijele…“
I tako,koliko god čovjek izbjegavao divljinu,ona će ga uvijek pratiti u njegovoj sjeni i smijati se njegovim bijednim postupcima da joj pobjegne.Zapravo,izašavši iz prave divljine čovjek je izgubio stabla,cvijeće i mnoge stare načine na koje su ljudi živjeli u miru i skladu,a ostala mu je sebičnost,pohlepa i još je uz to dobio stresa punu zdjelu(da ne budemo nepristojni).Ako je čovjek sve to uradio kako bi jednog dana mogao gledati Opru na TV-u ili igrati Warcraft na kompjuteru onda je izgubio više nego što je dobio.Što je nama falilo? Ljubavi? Nipošto! Sreće? Ne bih rekla. Moći? …..Možda….
Divljaci smo i to ćemo uvijek biti,na neki način će to uvijek izlaziti na vidjelo.Iskreno, meni je draže da me vide kako se derem i skačem od lijane do lijane nego da svoju divlju narav pokazujem mlateći nogom svog vršnjaka jer ima Tokio hotel majicu. Ali danas i ja moram preživljavati kao i svi ostali,a djeca u sve mlađoj dobi shvaćaju da svijet nije lunapark i da što prije moraju (psihički) odrasti.
http://www.youtube.com/watch?v=DHXpnZi9Hzs
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 14:05 -
ponedjeljak, 24.08.2009.
Oči su reflekcija našeg svijeta
Oči su ogledalo duše koja je nadahnuta svojom okolinom i koja se hrani podražajima iz okoline. To znači da okolina u kojoj se nalazimo utječe na našu dušu,a posljedice koje slijede izazvane su kada se duže vrijeme nalazimo u određenoj okolini.
Gledala sam njegove mračne oči koje su putovale po svijetu.Mrak i tama su u njima bili ucrtani.Ali onda sam shvatila da su njegove oči samo reflekcija ovoga svijeta.Da su njegove oči bile otrovne,mogao bi me usmrtiti jednim pogledom koji bi se mogao dogoditi samo kao slučajni susret na cesti sa neznancem.Crte njegovog lica su bile izražene i ozbiljne ali ništa nije bilo mračnije od njegovih dubokih tužnih očiju koje su mi pjevale himnu nesretne sudbine.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 13:41 -
petak, 10.07.2009.
Ja sam tu negdje
U trenucima kada odlutamo u najdublje misli i zaboravimo gdje smo zapravo,možda i nismo tamo gdje smo zaboravili da jesmo.Odnosno isključimo li tjelesnu masu koja nas sputava da prijeđemo i jedan najobičniji kamenčić,a da se ne popiknemo i razbijemo,u najboljem slučaju samo koljena,bili bismo tamo gdje su i naši umovi.Dakle ako smo u našim najljepšim snovima sanjali o tome da bismo jednom mogli otputovati na Mars ili Mjesec ili barem na mjesta koja si jednostavno ne možemo priuštiti novčano kao Amerika,bilo bi potrebno samo da si vizualiziramo sliku u našim mislima kako bi se našli upravo tamo.Jer gdje je naš um tamo smo i mi.A kada bi se vratili na mjesto gdje smo ostavili našu tjelesnu masu,vratili bi se sa svim tim čudnim sjećanjima na doživljaje koje svojim tijelom nikada nismo doživjeli,ali ona su tu,čvrsto se drže za nas i uporno nas uvjeravaju da smo malo prije udisali zrak potpuno drugog prostora,a možda čak i vremena.Kada bi se u taj svijet umom mogli vraćati kada zaželimo i promatrati ga,i doživjeti slike u kojima bi bili uključeni i usputni prolaznici na nekoj tržnici,ili možda ljudi s kojima se srećemo svaki put kada koraknemo u taj klub kojeg smo uvijek htjeli posjetiti (a tjelesno to nije moguće),kako bismo mogli objasniti ili utvrditi,ili biti potpuno uvjereni da ti ljudi ne postoje i da su oni samo plod naše velike mašte?Ne možemo dokazati da su stvarni fizički jer smo ih našli na mjestima koje fizički ne možemo posjetiti,ali ipak oni su tu,mi ih osjetimo umom,mi stvaramo sliku njih odnosno kako bi oni možda izgledali.Ako ih fizički ne možemo osjetiti,a opet naš um šalje signale koji nam govore da oni moraju postojati kada ih vidimo bar na neki način,kako onda možemo biti sigurni da se to netko ne šali s nama i dok ne opažamo,ubacuje nam slike osoba u glavu koje stvarno negdje daleko,daleko postoje?Previše je pitanja,a premalo odgovora ali teško je pojmiti da nešto na što ljudski mozak pomisli uopće ne postoji.Ipak,kako pomisliti na ono što ne postoji?Nije li sve na što pomislimo zato što smo to barem u podsvijesti zapamtili nakon susreta s time?
Alice in Wonderland: "If I had a world of my own,everything would be nonsense.Nothing would be what it is because everything would be what it isn't.And contrary wise what it is,it wouldn't be.And what it wouldn't be,it would.You see?
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 16:22 -
četvrtak, 09.07.2009.
Hm,pozdrav čovjeku od kose i mašte
Tim Burton
Voodoo Girl
Her skin is white cloth,
and she's all sewn apart
and she has many colored pins
sticking out of her heart.
She has many different zombies
who are deeply in her trance.
She even has a zombie
who was originally from France.
But she knows she has a curse on her,
a curse she cannot win.
For if someone gets
too close to her,
the pins stick farther in.
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 11:14 -
Nikada nije vidjela drvo trešnje
Potreban je samo trenutak da se osjetimo nezadovoljnima.Shvatimo da ne radimo ili nemamo ono što želimo i uhvati nas tjeskoba velikih promjera koju na kraju iskaljujemo na našim uspješno stečenim rezultatima jer oni više nisu važni,nego je SADA važno da dođemo do onoga ne stečenog,što nas još privlači i tepa nam da posegnemo za tim svim silama.Kako lutamo kroz život tako i nailazimo na nove prilike i sežemo za njima ne razmišljajući uvijek o posljedicama onoga za čime žudimo i ne razmišljajući o rizicima i onome što zapravo možemo izgubiti kada nešto novo dobijemo(uspijemo).Tek kada to imamo u našem dosegu i lagane vatrice nestane,onda se nevoljko suočavamo sa posljedicama s kojima se ne bismo suočili da možemo pobjeći,ali posljedice nas kad-tad susretnu i onda stojimo pred njima razapeti kao na križu i čekamo udarce.Ljudska priroda u svakom slučaju može imati drugo ime-Neumjerena priroda.S razlogom postoje stvari koje nisu u našem dosegu i uvijek postoji mogućnost da ćemo ih jednoga dana preuzeti. Kada bi sve stvari bile u našem dosegu,ljudskom rodu bi postalo dosadno jer ne bi imali za čime žuditi,pa ipak želje za nečime su one koje pokreću svijet.Od novca i predmeta koji ispunjavaju našu praznu svakodnevnicu sve do hrane kako bi preživjeli ili pažnje koju nikada nismo dobivali u onoj mjeri u kojoj bi ju svaki čovjek trebao dobivati.Naše želje se projiciraju u našim mislima i putuju svijetom tražeći same sebe kako bi bar u snovima zadovoljile naša tjeskobna bića i kako bi nam bar u snovima ukazale na nešto lijepo.Umirući od gladi ili samo od dosade,svi smo mi bića koja žude za nečime i isto kao što je krivo nazvati jednu gladnu osobu sebičnom jer žudi za gozbom kako bi uskratila svoje muke,jednako je tako krivo nazvati sebičnom jednu tinejdžericu koja žudi za najnovijim mobitelom koji je izašao na tržište.Ljudi su odrasli u različitoj okolini,a svi smo mi stvoreni da se orijentiramo na sebe i svoje želje(i na tuđe nakon naših ako to želimo).Ne možemo znati bi li jedna razmažena balavica u susretu sa gladnim siromahom bar na trenutak zaboravila na svoj mobitel i pomislila na želju jednog siromaha.Želju za kruhom.I ne možemo znati bi li njezina pomisao na tuđu želju imala utjecaja na naš svijet,bi li ona tom svojom pomisli koja je u jednoj stotinki izletjela iz njezinih najdubljih misli odlutala u svijet i nadopunila se na želju koju gladni siromah već duže vrijeme odašilje,na kraju krajeva,bi li njezina mala pomisao potpomogla da se ta želja ostvari (poremetivši ujedno ravnotežu dimenzije ali to sad nije bitno XD)ili ako ništa drugo bar priuštila siromahu da te noći ima jedan od najljepših snova u svom životu.
Na kraju,svi ljudi su sebični u nekoj mjeri.Ljudi koji zaslužuju pohvalu su oni koji su svjesni svoje sebičnosti i znaju je kontrolirati bar do te mjere da ne unište sve što su dosada stekli samo kako bi došli do nečega novog (u mnogim slučajevima ne potrebno po život nego samo po zadovoljstvo).Što se mene tiče,sve stvari koje su nužne za preživljavanje bi trebale biti besplatne 
.Ali u tom slučaju svijet bi se prevrnuo naopačke,a politika i veliki tajkuni nikada ne bi dopustili da se to dogodi.Kada bi samo drvo trešnje bilo dostupno svima…..
Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!
- 11:02 -
srijeda, 08.07.2009.
I ruže su izgubile miris….
Ne obraćamo pažnju na stvari oko nas.Stvari koje bi nam trebale biti važnije od onih koje se nalaze miljama daleko i zanimljive su samo zbog daljine koju ne možemo prevagnuti u jednom trenu.Stvari na koje ne obraćamo pažnju,a kad bi barem na sekundu primijetili te stvari svijet bi se promijenio u našim očima u istom onom trenutku u kojem smo htjeli prevagnuti milje da dođemo do nečega toliko ne vrijednog i ne zanimljivog,da budi veliki osjećaj razočaranja u trenutku kada se nađe u našim rukama.Kada legnemo na plažu,umjesto da stavimo sunčane naočale ili novine preko glave(te zaspimo s nadom da ćemo se probuditi crni kao mrlja od kave na bijelom stolnjaku),poslušamo na trenutak cvrkut ptica,valove koji u trenutku udara u stijenu lagano pošpricaju usputne prolaznike,šum vjetra koji prolazi kroz grane i skupine ljudi kojima se trnci na tijelu odmah pojave od hladnoće vjetra na mokroj koži.Da u našem umu jednostavno na trenutak isključimo ljudske glasove i poslušamo prirodu kako nam pjeva o životu i njegovim tajnama.Nakon tog doživljaja,jedna mala tenisica u kutu naše sobe koja već dugo nije osjetila naše noge bi nam izgledala drugačije.I kada odlazite kući nakon napornog dana na plaži u kojem ste uživali s ljudima koje poznajete (ili ne poznajete),stanite i pogledajte tuđe vrtove pune cvijeća koje se njiše na vjetru i izgleda kao da mu usput pomaže u komponiranju muzike,te ne dozvolite da se taj miris cvijeća izgubi samo jer ste jako zaposleni razmišljanjem o večernjem izlasku s ljudima koje poznajete (ili ne poznajete,ili ćete ih tek upoznati),ne dozvolite da i ruže izgube svoj miris…..
- 16:34 -
